Raskošno i s mnogo stila, ali hladno

Tijekom posljednjih petnaestak godina nekad kultni filmaš Ridley Scott režirao je brojčano zavidan, ali kakvoćom prilično neujednačen niz od deset dugometražnih filmova. Uz teške promašaje naslovljene Prometej, Egzodus: Bogovi i kraljevi te Alien: Savez, među tim su filmovima i u nekim segmentima intrigantna ali u cjelini tek osrednja interpretacija legende o Robinu Hoodu, solidna ali nekoherentna triler-drama Savjetnik, vrlo dobar no za nijansu precijenjen Marsovac te biografska triler-drama Sav novac svijeta. Posljednji film, baš kao i tri godine stariji Marsovac, pripadaju u gornju polovicu recentnoga Scottova opusa te su u vrijeme premijera vratili povjerenje u njega kao autora. Povjerenje u to da je filmaš već dulje vrijeme uljuljkan u holivudski zvjezdani sustav koji je u određenoj mjeri otupio njegove idejne i izvedbene potencijale, a koji se u remek-djelima Alien: Osmi putnik i Blade Runner prije više od četiri desetljeća afirmirao majstorskim kombiniranjem vizionarskog artizma i pametnoga „populističkog“ pristupanja žanru SF-a, još sposoban snimiti zanimljivo, intrigantno, logično te dramaturški i narativno uravnoteženo ostvarenje.

Napoleona pomalo maniristički igra Joaquin Phoenix

Kao Engleza koji se kao dijete iz obitelji vojnog službenika za ratnih i prvih poratnih godina često selio, Ridleyja Scotta je i po dolasku u Ameriku zapala sudbina stranca, holivudskog autsajdera koji vizionarski artizam majstorski kombinira s populizmom. Nije stoga čudno da se i gotovo svi njegovi filmovi bave sudbinama osobitih ljudi koji se kreću svjetovima kojima ne pripadaju, ili putuju u zemlje i kulture koje nisu njihove. Taj je motiv stalno izražen u predominantnoj većini Scottova dosadašnjeg opusa, zapravo u svim važnijim njegovim ostvarenjima još od antologijskog Aliena iz 1979, u kojem se posada svemirskog broda Nostromo spušta na nepoznat planet napučen krvoločnim i praktički neuništivim stvorenjima, kao i od dvije godine mlađeg izvornog Blade Runnera, u kojem je Rick Deckard humani replikant u dehumaniziranom svijetu budućnosti. Taj se motiv u Scottovim ostvarenjima ističe u tolikoj mjeri da praktički postaje zasebna tema, a redatelj mu pristupa iz različitih kutova i obrađuje ga na raznorodne načine. Gdjekad je riječ o izraženoj ženskoj perspektivi, primjerice u naglašeno feminističkoj Thelmi i Louise, u kojoj se hrabre žene na radikalan način oslobađaju patrijarhalnih okova svakodnevice na američkom zapadu, u Hannibalu, u kojem se agentica FBI-a Clarice Starling kao i u izvorniku Kad jaganjci utihnu opet zatječe u mačističkom svijetu mizoginih murjaka i psihopatskih zločinaca, u biografskoj krimi-drami Sav novac svijeta, u kojoj se u okruženju nemorala, dekadencije i korupcije zatječe senzibilna i nepokolebljiva Gail Harris, snaha milijardera i mizantropa Johna Paula Gettyja, te u Posljednjem dvoboju, u kojem je senzibilna i časna Marguerite de Carrouges ne samo ključni dramski agens nego i etički nadmoćna sudionica rašomonskog ljubavno-seksualnog trokuta, kao i u Dinastiji Gucci, u kojoj plebejka Patrizia Reggiani penetrira u visoku klasu i visoku modu, u svijet bogatstva i glamura. I aktualni Napoleon u tom se smislu, a u dobroj mjeri i općenito izvedbom, skladno uklapa u dosadašnji Scottov opus.

U pomalo manirističkoj izvedbi Joaquina Phoenixa, siromašni korzikanski plemić zahvaljujući svojoj hrabrosti i tome što je odličan taktičar i strateg postaje veliki francuski vojskovođa i car, da bi naposljetku završio na otočiću Sveta Helena. Priču o njemu scenarist David Scarpa (Posljednja bitka, Sav novac svijeta) i redatelj izlažu gotovo isključivo na osnovi njegova burnog odnosa sa suprugom Joséphine (korektna Vanessa Kirby iz posljednjih dvaju nastavaka Nemoguće misije) te činjenice da s njom ne može imati djece. I tu čine prvu veliku pogrešku, jer se u kontekstu romanse i (ne)ostvarivog očinstva sve ostalo doima manje važnim, pa tako i velike bitke kod Austerlitza, Borodina i Waterlooa, masovne scene koje su vrlo efektno prikazane i odlično režirane. Druga velika pogreška slijedi iz prve, jer je ta velika romansa prikazana na distanciran način, prožeta verbalnim cinizmom i pražnjenjem elementarnih nagona, te uz poneku suzu koja se u nekoliko navrata zakotrlja niz obraze oboje. Sve je ostalo tek suhoparno nizanje biografskih detalja i povijesnih činjenica, vizualno impresivno ali i pomalo zamorno.

Napoleon je tako raskošno produciran film u kojem bogatstvo stila Ridleyja Scotta još jednom dolazi do izražaja, za što je zaslužan i sjajni direktor fotografije Dariusz Wolski, tijekom posljednjeg desetljeća stalni redateljev suradnik, no koji je u cjelini hladan i neuzbudljiv film. Za priču o legendarnom generalu i državniku to je gotovo neoprostivo.